Manipulacija vremenom pomoću zvuka i slike
UTOPIA PLANITIA je intermedijalni muzički koncept, koji umjetničkom vizijom želi prikazati/anticipirati potencijalni koncert budućnosti. Riječ je o prvom interplanetarnom koncertu, u kojem izvođači nisu na istom mjestu, već, tehnološkom simulacijom, prostorno disperzirani na dva različita planeta sunčevog sistema: Zemlji i Marsu. Violinistkinja je na Zemlji, a Organista, obučen u astronautsko odjelo, u habitatu na Marsu, smještenom u dolini Utopija nastalom udarom asteroida prije 4,2 milijarde godina.
Ovakva simulacija omogućena je manipuliranjem auditorijeve percepcije savremenim tehnološkim i muzikološkim metodama. Time je nemoguće učinjeno mogućim: kreiranje distorzije prostor-vremena u glavama slušaoca/gledaoca gdje se dvije, 56.000.000 km udaljene stvarnosti sjedinjuju u jednu, simultanu nit: iluziju istovremenosti.
Savršenstvo matematike i muzike
„Organista“ počinje izvedbu 3.2 minute prije violinistkinje kako bi publika svjedočila simultanoj interplanetarnoj izvedbi, jer su zvučnom i svjetlosnom signalu potrebne 3,2 minute od Marsa do Zemlje ( dana 17.07.2065 ca. 56.000.000 km, brzina svjetlosti iznosi 1s=299792458 m ). On je tokom cijele izvedbe lišen osjećaja zajedničkog sviranja. Ne osjeća čak ni instrument, jer svira u rukavicama. To je njegovo intimno vrijeme na Marsu, njegova lična biosfera, mikroprostor. Ali u paralelnom prostor-vremenu na Zemlji, on nije solista, izdvojen i hermetiziran u imaginarnoj ličnoj „kapsuli“ negdje daleko na Marsu. Mi ga putem slike na projektoru percipiramo kao dio naše temporalne stvarnosti. Njegovi tonovi stapaju sa violinistkinjinim u sadašnjosti, iako, zapravo, gledamo njegovu prošlost „odsviranu“ prije 3,2 minute. Međutim, i ona je solista i nije solista. Svaki njen ton će se stapati sa njegovim u prošlosti. Ovaj duo, zapravo, stvara fragmentirani vremenski blok, temporalnu iluziju koju publika percipira kao treće vrijeme: mentalni wormhole. Zvuk je sinhroniziran pomoću štoperica. Svaki ton je sviran u prethodnom, precizno proračunatom vremenu. Savršenstvo matematike i muzike.
Namjera je stvoriti treće, iluzorno vrijeme.
U postulatu koncepta umjetnice Belme Bešlić koji objašnjava strukturu muzičke kompozicije stoji sljedeće:
„Muzička kompozicija je struktuirana iz tri dijela: elektronskog Introitusa, akustično-elektronskog Main/a, te elektronskog Exitusa. Tehnika je redukcionistička, usmjerena ka stvaranju minimalističkih zvučnih tepiha. Forma je protok, dok mikroformalne strukture ( fraze koje otvaraju i zatvaraju formalne krugove ) simuliraju plimu i oseku. Apsurdne mjere poput 1/2=5 su namjerne, jer je osnovna namjera koncepta prikazivanje iluzornosti vremena, u ovom slučaju i plastično. No takvo notiranje ima svoje uporište i u izvedbenoj muzičkoj psihologiji – instrumentalista će drugačije shvatati takt od 7/1/2=17, nego li takt od recimo 4/4=60. Nameće mu se napetost. Iako ova vrsta psihološke manipulacije možda nije najmoralnija, ona je dio umjetničke slobode. A eficijentna je svakako“.
Videoprojekcija je fokusirana na prikaz Organiste na Marsu, marsovsku Utopiju, reakcije populacije, sekvence odbrojavanja. Svjetlo je takođe minimalističko: light beepers, light balls i crno svjetlo. Pozicioniranje je ovisno o prostoru izvedbe.Publika će, tako, pomoću najsavremenijeg umjetničkog performansa biti u prilici gledati stvarnost sa samog ruba modernog naučnog horizonta. Pa čak i više, jer nauka uglavnom tapka u mjestu kada je riječ o manipulaciji prostor-vremenom.
- Toni Marković
LabforCulture is a partner initiative of the European Cultural Foundation. LabforCulture is grateful for the support provided by its funders.
