Kad sam vijest tuga me uzima pod svoje;
sabirem obrve i skute omrvičene odgrizlom obalom.
Toplo ranjena, čahurim se u kataleptični zagrljaj.
Olovni vojnici, zam zam bubnjevi, zimski dimovi pobodeni uzdzž haringa
otpisuju s ganutljive hrpe; ni baštinici iz prve loze ne će prepoznati
linije crvenog feuda.
Dječja kolica odnosno njihov kostur i očuvan kišobran s plavo bijelom čipkom, ljutika izguljena iza
župne kuće kao ispremlaćena aktivistica u borbi za ženska prava.
Strjelovito vizualiziram brzi hod sjevernih neba kristale modre, oštre
od kojih udovi uši trepavice kapci nos bezbolno otpadaju uz jedva čujnu škripu.
Vučice odlažu vreteno.
Svako će nam doba priuštiti tratinčice.
Plašt Crnog Viteza struji česminom. Zečevi u crvenim uredskim odijelima
izvrću se po tlu s nogama uvis i sami uvjereni da je kraj.
Prekriva me šibljem (a vijest se već širi) dok mi lice ne ožeže
napjev iz žuči gušterice.